Dzemat Selam Bielefeld
 
  Historijat Dzemata
  Aktivnosti Dzemata
  Vazovi
  => Namaz
  => Hidzra
  => Kurban
  => Post
  => Nadijevanje imena, klanje akika kurbana i sunnećenje muške djece
  => Blud i prostitucija
  => Droga i Islam
  => Imam i Dzemat
  => Dzamija i dzemat
  => Konzumiranje alkohola
  => Omladina
  => Ne potcjenjuj sebe
  => Cuvaj Boga i On ce tebe cuvat
  Hadis
  Video
  Kontakt
  Tekstovi,Mudre izreke
  Ostalo
  lijepe slike
  kako nas naci karta
  Crtani za djecu
  Kuran audio arapsko-njemacki
  Islamski kviz za djecu i odrasle
  Titel der neuen Seite
  O Postu i Ramazanu
Hidzra

HIDŽRA

Mehmed Arapčić 

Koncem prve godine javnog pozivanja u Islam, Kurejševići su počeli proganjati Muhammeda a.s. i muslimane. Ta proganjanja su trajala daleko do iza seobe u Medinu, tj. do rata zvanog »Ahrab« koji se dogodio pete godine po Hidžri.

Čovjeku pamet staje kada pomisli na to, da su kurejševićki silnici punih devet godina proganjali muslimane, bojkotovali ih i činili im sve moguće nepravde.

Pod pritiskom okrutnog i nesmiljenog neprijate­lja, a po odobrenju Božjeg Poslanika, pete godine poslanstva, u mjesecu redžebu, krenula je prva grupa islamskih muhadžira iz Mekke u Abesiniju, a sastojala se od dvanaest ljudi i četiri žene. Druga grupa, u kojoj bijaše sedamdeset sedam ljudi i tri­naest žena, odlazi iduće, 616. godine.

Protivnike Božje riječi i Njegova Poslanika mo­žemo podijeliti u dvije grupe. U prvu grupu spadaju protivnici iz plemena Kurejš, a u drugu »munafici« (licemjeri), koji su se pojavili u Medini poslije Hidžre. I jedni i drugi nastojali su da iz temelja uguše islam.

Na trećem sastanku na Akabi, medinski musli­mani pozvaše Muhammeda a.s. da se preseli k nji­ma u Medinu, jer će mu tu uspjeh i zaštita biti bo­lja.

Idolopoklonici su saznali za zaključke ovog sas­tanka i nastojali su da pod svaku cijenu spriječe seobu muslimana.

Muhammed a.s. je otkrio da su Kurejševići sko­vali zavjeru da ga radije ubiju, nego da mu dozvole da se iseli u Jesrib gdje bi učvrstio snage islama za odlučan otpor protiv Mekke i odakle bi mogao pre­kinuti njihovu trgovinu sa Sirijom. Niko nije sum­njao u to da će Muhammed a.s. iskoristiti priliku da sprovede svoj plan za iseljenje.

Muslimani su neopaženo, noću, po jedan, po dva, nenaoružani, selili u Jesrib.

Svi su ashabi, rekli smo, potajno selili. Izuzetak je bio h. Omer. Od ponosa nije mogao da ode taj­no iz Mekke. Uzeo je sablju, strelice, obukao se svečano i otišao pred Ka'bu. Sakupljenom svijetu rekao je, između ostalog, i ovo:

— »Nevjernici i bezbožnici! Danas odlazim ta­mo, kuda sam određen. Ako neko od vas hoće da ostavi iza sebe udovicu, ili djecu bez roditelja, ako neko hoće da izgubi glavu, neka pokuša da me na­padne ili spriječi. Ja idem, a ko ima smjelosti neka mi spriječi put!«.

Ostadoše još samo Muhammed a.s. sa h. Alijom ih. Ebu Bekrom i s ono nekoliko nemoćnih muslimana, koji se ne mogaše iseliti i o kojima i Kur'an govori u slijedećem ajetu:

»Zašto se vi ne biste borili na Allahovu putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzviku­ju: »Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada, čiji su stanovnici nasilnici«. (4:75)

Ebu Bekr zatraži odobrenje od Poslanika da i on napusti Mekku.

»Ne žuri se. Možda će ti Allah dati saputnika ko­jeg ti najviše voliš« — odgovori mu Poslanik.

Nadajući se da će ovaj saputnik biti lično Božji Poslanik, Ebu Bekr kupi dvije brze deve, koje je držao, blizu kuće, spremne za svaki slučj.

Hazreti Aiša kaže:

»Poslanik, koji nije nikad propustio dan a da ne dođe mome ocu, ujutro ili naveče, stiže jednom u neuobičajeno vrijeme, u podne, i reče svom vjer­nom drugu:

»Allah mi je dozvolio da se iselim iz Mekke«.

Ebu Bekr ga upita:

»U mom društvu, Poslaniče?«

»Da, s tobom.«

Čuvši potvrdan odgovor, potekoše iz očiju mo­ga oca suze radosnice.«

Ovdje počinje jedan od najvećih i najopasnijih poduhvata, poznatih u istoriji, za stvar istine i vjer­skog ubjeđenja.

Kad su planirali da napuste Mekku, Božji Posla­nik i Ebu Bekr, bili su apsolutno sigurni, da će se Kurejševići dati u potjeru za njima, da bi ih uhvatili i vratili. Zato Muhammed a.s. odluči da iznenadi svo­je neprijatelje.

Mladići, koje su Kurejševići pripremili za izvrše­nje atentata, blokiraše blagovremeno Poslanikovu kuću, bojeći se da im ne pobjegne.

Te hidžretske noći Muhamed a.s. povjeri svoj plan Aliji ibni Ebu Talibu i upozori ga, da se pokrije njegovim zelenim ogrtačem iz Hadrameuta, i da legne u njegovu postelju. Zamoli ga još da se za­drži u Mekki dok ne vrati sve stvari, koje su se za­tekle na čuvanju kod Muhammeda a.s., njihovim vlasnicima.

Kad god su zavjerenici provirili te noći kroz rupu na vratima, vidjeli su da neko spava u Poslanikovoj postelji. Hazreti Alija je znao, da se sprema prepad na Muhammeda a.s. i da će on dočekati njegove potivnike, ali ni na čas se nije uplašio. Taj mladić imao je lavlju snagu. Ni deset ljudi nije se bojao! A kada je bio u pitanju Muhammed a.s. i kada je tre­balo za njega nešto učiniti, u svojoj vjernosti nije se bojao nikoga.

Kad su se urotnici, njih jedanaest, na čelu s Ebu Džehlom, suočili s h. Alijom, ovaj im održa slijede­ću lekciju:

— Nitkovi! Natrag! Kao kradljivci ulazite u kuću. Kao pljačkaši obični, naoružani napadate na kuću! Zar je to čast i ponos vašeg plemena! Tko se želi junački ogledati, neka stupi ovamo!

Upravo prije svanuća, Muhammed a.s. je prošao neopažen između nevjernika i prešao u kuću Ebu Bekrovu. Odatle se uputiše zajedno prema špilji u brdu Sevru koja se nalazila sat i po hoda od Mekke, na putu koji vodi moru.

U pećinu je prvi ušao Ebu Bekr. Pregledao je sve uglove i uvjerio se da nema ni zvijeri ni gmizavaca. Zatvorio sve rupe u kojima bi se mogli kriti zmije, škorpioni ili drugi otrovni insekti.

Niko nije znao za njihovo skriveno mjesto osim Abdullaha, sina Ebu Bekrovog, njegovih dviju ses­tara, Aiše i Esme, i njihovog sluge Amir Ibni Fuhejre. Abdullah je bio po danu u Mekki, slušajući šta Kurejšije govore, a onda, pod plaštom noći, preno­sio vijesti svome ocu i Poslaniku. Amir je napasao ovce Ebu Bekrove i noću ih dogonio pred špilju, a oni, Poslanik i Ebu Bekr, su ih muzli i pili mlijeko.

Kad se Abdullah vraćao iz špilje, Amir bi išao za njim tjerajući ovce i brišući tako tragove njegovih stopa.

Tri duga dana ostadoše dva vjerna druga u peći­ni a Kurejšije ih tražiše u svim pravcima uporno ali uzaludno.

Ebu Džehl je otišao Ebu Bekrovoj kući i zalupao bijesno na vrata. Esma, sestra Aišina, izađe.

»Gdje ti je otac?« — upita Ebu Džehl.

»Ne znam«, odgovori Esma.

Rasrđen, udari je bjesomučnik tako silno da joj je ispala jedna minđuša iz uha i ona pade na zem­lju.

Zatim se Ebu Džehl pridruži grupi mladića koji su bili na putu prema Sevru.

Kurejšijama je bilo apsolutno nužno pronaći Mu­hammeda a.s. i spriječiti ga da ne ode u Jesrib.

U međuvremenu, Poslanik je većinu vremena provodio moleći se Allahu i tražeći Njegov blagos­lov, a Ebu Bekr je brinuo da ne budu otkriveni.

Atentatori iz plemena Kurejš, izabrani da ubiju Muhammeda a.s., nastaviše svoje traganje. Dolazili su do same pećine, potpuno naoružani i spremni da izvrše zločin. Kad su našli jednog pastira u blizi­ni, pitaše ga o Muhammedu a.s. i Ebu Bekru. On odgovori:

»Možda su unutar pećine, iako ja nisam vidio nikog da je ušao ili izašao«.

Čuvši pastirov odgovor, zadrhta Ebu Bekr. Očekivao je da će svakog trenutka biti otkriveni. Povukao se u jedan ugao i, moleći se Bogu dž.š., ostao je nepomičan.

Jedna grupa progonitelja pope se do same pećine. Čim je pogledao ulaz u pećinu, vođa grupe se vrati. Njegova družina upita ga: »Zašto niste ušli u pećinu?« On odgovori: »Ulazak u pećinu prekriven je paučinom a tu je i par divljih golubova. Očevidno, niko ne bi mogao ući a da ne poplaši golubove i da ne uništi paučinu«.

U tom trenutku, Muhammed a.s. se molio Allahu a Ebu Bekr je bio silno uplašen, ne za svoj život, nego za život svoga saputnika, kojem reče: Moja smrt bi bila samo smrt jednog čovjeka, a tvoja — smrt svih tvojih učenika.«

Poslanik mu odgovori:

»Ne brini se, Bog je s nama.

Progonitelji se vratiše u Mekku. Ebu Bekrova vjera u Allaha i Njegova Poslanika posta još jača.

U vezi spomenutog događaja objavljeni su slije­deći ajeti:

»I kad su ti nevjernici zamke zapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali, oni su zamke pleli a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije.« (8:30)

»Ako ga vi ne pomognete, pa — pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prisilili da bježi, kad je s njim bio samo drug njegov, kad su njih dvojica bili u pećini i kada je on rekao drugu svome: »Ne brini se, Allah je s nama!«, pa je Allah pustio smirenost na druga njegova, a njega pomo­gao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ ne­vjernika bude — donja, a Allahova riječ, ona je gor­nja. Allah je silan i mudar« (9:40).

 

     PUTOVANJE U JESRIB

Na izmaku trećeg dana boravka u pećini, kad su se uvjerili da su Kurejšije prekinuli potjeru u bližoj okolini, dođe s devama Abdullah Ibni Urejkit, koga h. Ebu Bekr bijaše najmio za vodiča. Abdullah ne bijaše musliman, ali ipak ne htjede odati skrovište Muhammeda a.s. i h. Ebu Bekra, premda je za to od nevjernika mogao dobiti bogatu nagradu.

Ebu Bekr je nosio sa sobom pet hiljada dirhema. To je bilo sve što je ostalo od njegovog imet­ka.

Da ih ne bi otkrili Kurejševići, oni krenuše neutrtim putem prema svome odredištu. (Upravo je sa­da u pripremi izgradnja auto-puta, koji će vezati Mekku i Medinu hidžretskom stazom Muhammeda a.s. i tako još jedamput očuvati živu uspomenu na ovaj veliki islamski događaj).

Njihov vođa puta, Abdullah Ibni Urejkit, iz ple­mena Benu El Du'il, krenuo je južno od Mekke a onda prema planinskom lancu Tihamet uz obalu Crvenog mora. Odatle je nastavio put prema sjeve­ru, paralelno s obalom, ali daleko od nje. Cijelu noć, i veći dio dana, putovahu neumorno. Muham­med a.s. nije nikad posumnjao u Božju pomoć, ali Allah je naredio čovjeku da se ne izlaže otvorenoj pogibelji. Allah preporučuje čovjeku da će mu po­magati sve dotle dok on pomaže sam sebi i svome bratu.

Dva vjerna druga, vidjeli smo, uspješno su prošli u pećinu. No, Kurejševići ponudiše nagradu od stotinu deva onome ko ih vrati ili dadne obavješte­nje koje bi dovelo do njihovog hvatanja, što ie bilo dovoljno da mobiliše velik broj Mekkelija. Arapi iz plemena Kurejš imali su poseban podsticaj da učestvuju u potjeri jer su gledali Muhammeda a.s. kao svoga najvećeg neprijatelja.

 

     PRIČA O SURAKI

Poznati pustolov i junak, iz plemena Benu Mudledž, Suraka Ibni Malik, priča:

»Umiješao sam se u jednu grupu Mekkelija koji su razgovarali o posljednjim događajima i o obeća­noj nagradi ko uhvati Muhammeda a.s., kad nam jedan nomad, dolazeći iz Badia, saopšti: »Na putu koji vodi prema moru, vidio sam jednu malu kara­vanu, koja se sastojala od tri deve. Prepoznao sam Muhammeda a.s. i njegove drugove«.

Dadoh mu znak očima da šuti, a ja rekoh glasno i odsječno: Varaš se. Susreo si beduine koje sam ja poslao da traže moje deve koje su se zagubile.

Ostao sam još nekoliko trenutaka u društvu, za­tim sam se vratio kući. Naredio sam slugi da odve­de moga konja na jedno zabačeno mjesto, a jednom svome robu, izvanredno snažnom i hrabrom crncu, da na isto mjesto dovede jednu moju devu, i da me tako čekaju. Izašao sam, u pognutom položaju, kroz tajna vrata iza kuće, držeći u ruci koplje. Učinio sam to zato da ne bih privukao pažnju onih koji bi me, privučeni obećanom nagradom, mogli slijediti i prinuditi me da, u slučaju uspjeha, dijeli­mo blago.

Kad sam došao na ugovoreno mjesto, pojašio sam devu i dao se u potjeru. Moj rob je trčao za mnom vodeći konje. Uvjerivši se, da sam se dovol­jno približio, uzjašio sam konja a devu predao svo­me robu, naređujući mu da me ne pušta iz vida.

Moj konj je bio čuven po svojoj brzini i ja ga na­tjerah u galop. Nakon nekoliko trenutaka spotače se, stropošta se, s njuškom na zemlji, frkćući i drhteći. Sjašim i, potresen ovim zlokobnim pred­znakom, izvadim iz svog tobolca »azlame« (proro­čanske strelice) da konsultujem sudbinu. Sreća mi nije bila naklonjena, ali nagrada, koja je bodrila mo­ju lakomost, ne dozvoli da se odreknem svog pla­na i ja nastavih potjeru.

Ubrzo ugledah bjegunce. Podbodoh konja i do­đoh blizu njima toliko da sam čuo Poslanika kako uči Kur'an. Na moje veliko iznenađenje, topot mo­ga konja nije ga ni najmanje uznemirio. Nije se udostojio čak ni okrenuti. Naprotiv, Ebu Bekr je ne­prestano gledao nazad, veoma uzbuđen.

Još malo i moji su. Ali, najedanput, propadoše noge moga konja u zemlju do koljena, iako je zem­ljište na ovom mjestu izgledalo veoma tvrdo, i ja padoh preko njegovog vrata. Digoh se, očajan, grdeći ga i udarajući ga da se i on digne na noge, ali uzalud. Kopajući nogama, da se oslobodi, samo se je još više ukopavao, dok se ne pojavi vihor pra­šine, sličan vihoru dima, s onog mjesta gdje je pro­pao. Obuze me neočekivani strah.

Želio sam ponovo baciti strelice. No, ne sumnja­jući više da me očekuje veliko zlo kao kazna za moju namjeru, ja povikah: Muhammede! Sigurno je tvoj Bog prouzrokovao ovu nesreću. Ako mi spasiš konja, kojeg ne bih dao za stotinu Ebu Džehlovih deva, vratiću se i obavijestiti tvoje progonitelje, da te nisam vidio!

Muhammed a.s. diže ruke i uputi molbu Allahu ovim riječima:

»Bože, ako je Suraka iskren, spasi mu konja.«

Popevši se ponovo na konja, prišao sam bje­guncima i ponudio im hrane koju sam nosio sa so­bom. Oni to odbiše i narediše mi da ih napustim.

Ubijeđen, poslije svega što sam vidio, u konač­nu pobjedu Muhammedovu a.s., zatražih da mi dadne napismeno da ne postoji više neprijateljstvo između njega i mene, i da mi je oprostio. Po njego­vom naređenju, Ebu Bekr napisa na komadu kože zaštitno pismo, koje mi je život spasilo za vrijeme jedne ekspedicije.

Svome robu i svim stanovnicima Mekke, koji su, na mom povratku, prozreli cilj moga putovanja, re­kao sam, da nisam ništa primijetio, i da sam, zahvaljujući netačnim podacima, napravio samo beskoristan i zamoran pohod.«

Kad je Ebu Džehl saznao za slučaj sa Surakom, strašno se naljutio i ispjeva mu jednu rugalicu, a Suraka mu na to odgovori:

»Da si ti vidio, kako su mi u konja propale noge, ti bi mu i poslanstvo priznao.«

Muhammed a.s. sa svoja dva druga nastavio je put prema Medini.

Među muslimanima u Medini nastala je zabrinu­tost. Svaki dan i svaki čas očekivali su ga, ali njega nije bilo

Daleko izvan grada izlazili su Medinelije i očeki­vali Muhammedov a.s. dolazak, i svaki put se oža­lošćeni vraćali natrag.

Jednog dana povika jedan Židov, koji poslom bi­jaše izašao na krov svoje kuće: »Arapi! Čovjek ko­jeg očekujete dolazi!«

U Gradu Jesribu zavlada neopisivo veselje. Tekbiri zaoriše svim gradskim ulicama. Sve potrča u susret i na dobrodošlicu Božjem Poslaniku. Djeca po ulicama pjevahu kaside, žene s krovova klicahu i uz defove pjevahu dobrodošlice.

Muhammed a.s. ne htjede odmah ući u grad, nego odsjede u selu Kubau, tri milje udaljeno od Jesriba. Kako navodi Buharija, ovdje je Poslanik ostao četrnaest dana.

Putujući noću a krijući se po danu, punih petna­est dana, stiže u Kuba i h Alija.

Ovdje su udareni temelji prvoj džamiji, koja nosi ime »Ettakva«. U gradnji je i sam Poslanik sudjelo­vao kao obični radnik. O njoj se govori u slijedećem ajetu:

»Džamija čiji su temelji, već od prvog dana, po­stavljeni na strahu od Allaha zaista više zaslužuje da u njoj obavljaš molitvu.« (9:109)

Na putu između Kuba-a i Jesriba, u selu Benu Salim, klanjao je Poslanik Ashabima prvu džumu i tom prilikom proučio hutbu slijedećeg sadržaja:

»Slava i hvala Allahu. Samo Njega slavim i hvalim. Od Njega molim pomoć, naputak na pravi put i oprost od grijeha. U Njega vjerujem. Svjedočim da nema Boga osim Njega. On nema suparnika. Jedan je. Muhammed je Njegov sluga i poslanik. On ga je poslao sa putokazom pravog puta, sa svjetlom i sa istinskim savjetom u vrijeme kad su ljudi zalutali s pravog puta i kad je prava vjerska nauka zagublje­na i propala. Ko je vjeran i odan Bogu i Njegovu Poslaniku, taj je na pravom, spasonosnom putu, a ko griješi prema Bogu i Njegovu Poslaniku, taj je izgubljen, zalutao je na stranputicu i propao.

Na prvom mjestu ja vam savjetujem i preporu­čujem bogobojaznost. Zaista je najbolje što musli­man muslimanu savjetuje, da ga podsjeti na Ahiret.

Čuvajte se svega onoga, što vam je Allah zabra­nio. Nema ništa bolje od čuvanja sebe od Allahovih zabrana. Zaista, čuvanje od grijeha i bogobojaznost je istinsko i pravo sredstvo za postizanje ahiretske sreće. Uistinu, biće sretan na obadva svijeta onaj, koji u potpunom redu i samo u ime Boga vrši sve dužnosti i obaveze prema Njemu.

Allah je milostiv prema svojim robovima. On će dati sve što je obećao. Njegova se riječ ne mijenja, niti će On učiniti ma i najmanju nepravdu svojim slugama.

Ljudi! Bog vam je dao svoju knjigu i pokazao svoj put, pa uredno vršite svoje dužnosti, a nemoj­te ni u čemu pregoniti. Radite dobra i pohvalna dje­la, dijelite i pomažite kao što je i vama podijelio Al­lah. Borite se protiv Božjih neprijatelja istinskom borbom. On vas je izabrao i dao vam naziv: »musli­man« (Bogu i Njegovoj riječi vjerni, odani).«

Slavite i veličajte Jedinog Allaha. Ništa se ne može dogoditi, ni pokrenuti, bez Njega.«

Kad je džumu klanjao, Poslanik se penje na de­vu »Kasva« i, praćen oduševljenom masom, triumfalno ulazi u grad, koji, od ovog dana, dobi ime »Medinetu Nebi« ili skraćeno »Medina«.

Poslanik je napustio mjesto gdje je prvi put svi­jet ugledao, gdje je odrastao. A nije napustio ideje, ideje spasa čovječanstva. Živio je za vjeru, za svi­jet. Nije živio za sebe Božji Poslanik.

 

     ZAŠTO   SE   CIJELA   ARABIJA DIGLA  PROTIV BOŽIJEG POSLANIKA

Da čujemo najprije kakva bijahu osobna svoj­stva Božjeg Poslanika.

Bistrina, dosjetljivost, rječitost, jednostavnost, umjerenost, plemenitost, prijaznost, darežljivost, istinitost, iskrenost i čistota srca, kao i vanjštine, dostojanstvo, ozbiljnost, promišljenost, praved­nost, hladnokrvnost, odlučnost, hrabrost, strplji­vost, neizmjerna odanost i ljubav prema Bogu — kao vrline sačinjavaju osnovu njegovih osobnih svojstva.

Muhammed a. s. kaže:

»Znanje je moje imanje, vjerovanje moja je snaga, strpljivost moja je odjeća, istina je moja odbra­na, zadovoljstvo s malim moje je bogatstvo, spomi­njanje Boga moj je razgovor, moja je radost u na­mazu«.

On se obraćao Mekkelijama ovim riječima: »Idoli, koje vi obožavate, su čista podvala. Pre­stanite da ih obožavate. Nikakvo ljudsko biće, zvi­jezda, drvo, kamen — ne zaslužuje da bude obo­žavano. Ne saginjite glavu pred njima. Čitav svemir pripada Svemoćnom Allahu . Samo je On vaš stvo­ritelj. Samo se Njemu treba da klanjate, molite i po­korni da budete. Dakle, samo Njega obožavajte i Njegove naredbe izvršavajte. Pljačka, ubistvo, kra­đa, svirepost i nepravda su zločini. Okanite se gri­jeha. Govorite istinu. Budite pravedni. Vi ste ljud­ska bića a sva su ona jednaka kod Boga. Samo je plemenit i častan onaj koji se boji Allaha, koji je po­božan.

Najplemenitiji je čovjek onaj koji vjeruje i radi dobra djela. Vi ćete polagati račun za sva svoja djela, dobra i loša. Ništa nećete moći sakriti. Čitava istorija vašeg živo­ta biće kao otvorena knjiga pred Bogom. Vaša sudbina će ovisiti o vašim djelima. Nećete moći potplatiti. Samo istinska vjera i dobra djela biće uzimana u obzir u tom momentu. Nagrada je džennet, a kazna je džehennem«.

Sve ono neprijateljstvo dolazilo je, dakle, zato što je Poslanik tražio da obožavaju samo Allaha i da vode po­šten i pravedan život.

Mogli bismo se zapitati, zašto je Poslanik podnosio sve ove teškoće?                                                              

Na putu Istine Poslanik je sve podnosio sa smiješ­kom na usnama. Kad su njegovi protivnici shvatili da ga nikakve prijetnje ne mogu zastrašiti, niti njega niti njego­ve pristaše, pokušaše drugu strategiju. Ponudiše mu imetak, čast i vlast. Na tu ponudu Poslanik im odgovori proučivši ovih nekoliko ajeta:

»Ha Mim. Objava je od Milostivog, Samilosnog, Knji­ga čiji su ajeti jasno izloženi, Kur'an na arapskom jeziku za ljude koji znaju, vjesnik radosnih vijesti i opomena, — pa opet većina njih glavu okreće, neće ni da čuje. »Srca naša su« — govore oni — »pod pokrivačima, daleka od onoga čemu nas ti pozivaš, i mi smo gluhi za to, a izme­đu nas i tebe je pregrada, pa ti radi, i mi ćemo raditi«. Reci: »Ja sam čovjek kao i vi, samo — meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreno klanjajte i od Njega oprosta tražite! A teško onima koji Njemu druge ravnim smatraju, koji zekat ne daju i koji u onaj svijet ne vjeruju! One koji vjeruju i dobra djela čine zbilja čeka nagrada neprekidna«...(41:1-8)

 

     TAKAV BIJAŠE POSLANIK ISLAMA

Ova vjera, ova ustrajanost, ova odlučnost, sa kojima je vodio svoj pokret do konačne pobjede, su, dakle, uv­jerljivi dokazi istinitosti njegove stvari. Da je imao koliko trun sumnje i nesigurnosti u svom srcu, ne bi nikad mo­gao izdržati oluju koja je bjesnila dvadeset i jednu godi­nu.

Kad je Poslanik počeo prenositi Objavu, niko medu pjesnicima, propovjednicima i govornicima najvišeg ran­ga nije uspio dati nešto ni približno ravno ljepoti njego­vog jezika, divoti njegove dikcije, čekajući svoje neprija­telje da pojedinačno ili zajednički proizvedu i najmanji stih ravan onome što on recituje.

Osim toga, Poslanik se pojavio pred svojim narodom kao jedinstven filozof, neobičan reformator, slavan politi­čar, eminentan sudija, veliki voda i neusporedivi vojsko­vođa. Ovaj nepismeni Beduin izlagao je delikatne proble­me metafizike i teologije, raspravljao o uzrocima propasti naroda i carevina, navodeći istorijske podatke iz prošlos­ti, ispitivao djela starih reformatora, donosio sud o raz­nim religijama, naređivao propise o moralu i kulturi, pro­pisivao društvene i ekonomske zakone.

Ovaj mirni trgovac i ljubitelj mira preobrazio se naglo u tako hrabra vojnika da nije nikad uzmicao iz bojnog re­da. Postao je tako velik vojskovođa da je osvojio uzduž i poprijeko Arabiju za devet godina, u vrijeme kad su armi­je bile primitivne a komunikaciona sredstva veoma ogra­ničena.

Poslanik, koji za svojih prvih četrdeset godina života nije nikad pokazivao znakove političke aktivnosti, pojav­ljuje se iznenada na svjetskoj sceni kao politički reforma­tor i izvanredan državnik. Bez pomoći radio-aparata i štampe, ujedinio je raštrkane stanovnike pustinje na po­vršini od dva miliona kvadratnih kilometara — narod koji bijaše kavgadžija, neobrazovan, nedisciplinovan, u ne­prestanom građanskom ratu — pod istu zastavu, isti zakon, istu vjeru, kulturu, civilizaciju i jedinstvenu formu vladavine. Izmijenio je njihov način mišljenja, njihove na­vike. Pretvorio je barbare u civilizovane, pobožne, pra­vedne i bogobojazne ljude.

Sve je to postigao Muhamed a.s. a da nije koristio ni lukavstvo, ni silu, ni okrutnost. Njegovo plemenito vlada­nje osvojilo je srca njegovih neprijatelja.

Nije mučio nikoga, čak ni one koji su pokušavali da ga ubiju, pa ni one koji su u silnom zanosu za osvetom doslovno žvakali jetru njegovog amidže, koji je poginuo u bici na Uhudu.

Poslanik je jasno definisao granice i funkcije senzorielne percepcije, razuma i intuicije. Pokazao je put du­hovne evolucije.

Svi velikani svih vremena u poređenju s njim izgleda­ju kao patuljci.

 

     A KO SU BILI MUHADŽIRI

Pošto je Alejhisselam iselio iz Mekke u Medinu sa svojim pristašama, a Muslimani iz grada Medine obećali da će njega i njegove sljedbenike štititi i braniti kao sami sebe, bio je dužan svaki musliman da pođe za njim, da tako islamska zajednica ojača i da se vjernici mognu lak­še braniti od napadaja. Ova obaveza, dužnost za seljenje iz Mekke u Medinu bila je na snazi sve do osvajanja Mek­ke.

Njegovi drugovi su sav svoj život lični, porodični i za­jednički podešavali po njegovim uputama. Bili su sprem­ni u svako doba na svaku žrtvu: fizičku, moralnu i materi­jalnu.

Poslanikova vjera u njegovu misiju nije bila nikad ni za trenutak poljuljana. Nije pravio kompromis sa neisti­nom. Bio je ubijeđen da samo veličanstvena poruka, koja je data njemu, sadrži odgovor na sva neriješena pitanja čovječanstva.

Trebalo je lavovsko srce da bi se prihvatio njegov po­ziv. Ipak se izvjesne osobe među Kurejš-plemenom odazvaše Božanskom pozivu. Nije odluka donošena na brzinu, ali kad se jednom donese, ostajali su čvrsti kao stijena.

Oni su slušali Kur'an a. š.:

»Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: »Mi vjerujemo!« i da u iskušenje neće biti dovedeni? (29:2)

Oni su također čuli slijedeću Božansku naredbu:

»Zar vi mislite da ćete ući u džennet a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale nemaština i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik i oni koji su s njim vjerovali — uzviknuli: »Kada će već jednom Allahova pomoć!?« Eto, Allahova pomoć je zaista blizu«. (2:214)

Prvi muslimani su ulazili u vjeru cijelim srcem i dušom i pokoravali se, bez prigovora, Poslanikovim naredbama. Oni su priznavali, bez oklijevanja, takve prestupe koje niko drugi nije znao osim njih samih. Ako bi učinili neki grijeh, dobrovoljno bi se izlagali kazni.

Oduševljenje za Ahiretom obdarilo je prve muslimane skoro nadčovječanskom hrabrošću. H. Enes bin Nazr u kritičnom momentu u bici na Uhudu reče Sa'ad bin Ma'azu: »Tako mi Boga, Sa'ade, osjećam slatki miris dženneta koji dolazi iz pravca brda Uhuda!« Rekavši ovo jurnu usred bitke. Sa'da kaže, da je na njemu bilo više od osamdeset rana. Nevjernici su ga doslovce isjekli na komade. Samo ga je mogla prepoznati njegova vlastita sestra.

Prvi pioniri Islama bili su muhadžiri. Kad su Poslanika upitali oni, koji nisu bili muhadžiri, na koji bi način i oni mogli postići stepen muhadžira, on im je rekao: »Muhadžir je svaki onaj, koji napusti sve ono što je Bog zabranio, a izvršava ono što je zapovijedio«.

Nacionalni sastav prve grupe muslimana bijaše slijedeći: Ebu Bekr Arap, Bilal Etiopljanin, Sahib Rimljanin, Selman Perzijanac itd. Veze, na bazi vjere, izbrisale su među njima plemenski i rasni osjećaj, te pripadnost ma kojoj domovini.

Prvi muslimani su posjedovali veliki osjećaj odgovornosti. Cilj svih njihovih aktivnosti bijaše stvaranje i održavanje takvih ličnih i društvenih uslova koji bi bili od korist za razvoj moralne snage u ljudima. U svemu su imali samo jedan izbor: izbor između Dobra i Zla. Svaki od njih smatrao je sebe odgovornim za sve što se događa oko njega, i težio za uspostavljanjem Dobra i ukidanjem Zla

Potvrda ovog stava nalazi se u Kur'anu:

»Vi ste narod najbolji od svih koji se ikad pojavio: tra­žite da se čine dobra djela a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete«. (3:110)         

Tajna njihove snage ležala je i u njihovoj vjeri u Božju nagradu na Ahiretu. Kur'an a. š. to potvrđuje:

»Ispričaćemo ti povijest njihovu — onako kako je bi­lo. To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili. Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: »Gospodar naš — Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Nje­ga drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je dale­ko od istine govorili« (18:13-14)

 

     KUR'AN DUHOVNI IZVOR PRVOJ GENERACIJI MUSLIMANA

Poslanik je formirao generaciju čija su srca, duše, koncepcije i osjećaji bili očišćeni od svakog utjecaja koji je stran Kur'anu.

Ova se generacija napajala samo sa kur'anskog izvo­ra i imala je veliki ugled u istoriji. Šta se zatim dogodilo? Izvori su se pomiješali! Izvor kome su hrlile slijedeće ge­neracije služi utočištem za grčku filozofiju i njenu retori­ku, za perzijske legende, za israilijate, za hrišćanski pluralitet i za druge ostatke civilizacija. Sve druge generaci­je crpile su vodu iz ovog novog i sumnjivog izvora i nisu nikad bile ravne prvoj generaciji. Bez sumnje, zamućivanje prvog izvora je glavni faktor razlike između prve ge­neracije i onih koje su iza nje slijedile.

Prva generacija muslimana učila je po desetak ajeta da bi ih mogli odmah primijeniti. Kur'an je za njih bio na­čin života.

»l kao Kur'an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga tim ljudima malo pomalo kazivao, i prema potrebi ga ob­javljujemo.« (17:106)

A šta da kažemo o ensarijama?

Pružiti nekome svoju ljubav, pažnju i zaštitu, podijeliti s njim kuću, imetak — odraz je samo privrženosti vrhun­skim idealima.

 

Šta kaže Kur'an a.š. o Hidžri?

»Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovu pu­tu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. — A Allah praš­ta i samilostan je.« (2:218)

»... Onima koji se isele i koji budu iz zavičaja svoga prognani i koji budu na putu Mome mučeni i koji se budu borili i poginuli, sigurno ću preko rdavih djela njihovih preći i sigurno ću ih u džennetske bašče, kroz koje će ri­jeke teći, uvesti; nagrada će to od Allaha biti. — A u Allaha je nagrada najljepša.« (3:195)

»Oni koji vjeruju, i iseljavaju se, i u borbi na Allahovom putu zalažu imetke svoje i živote svoje, i oni koji da­ju utočište i pomažu, oni jedni druge nasljeđuju. A onima koji vjeruju a koji se nisu iselili — vi ne možete, sve dok se ne isele, nasljednici biti. A ako vas zamole da im u vje­ri pomognete, dužni ste da im u pomoć priteknete, osim protiv naroda sa kojim o nenapadanju zaključen ugovor imate. — A Allah dobro vidi ono što radite... Oni koji vje­ruju, i isele se, i bore se na Allahovu putu, i oni koji daju sklonište i pomažu, — oni su zbilja pravi vjernici — njih čeka oprost i obilje plemenito.« (8:72 i 74)

»U većoj su časti kod Allaha oni koji vjeruju i koji se iseljavaju i koji se bore na Allahovu putu zalažući imetke svoje i živote svoje, oni će postići što žele. Stvoritelj Gospodar njihov im šalje radosne vijesti da će im milos­tiv i blagonaklon biti i da će ih u džennetske bašče uves­ti, u kojima će neprekidno uživati, vječno i zauvijek će u njima boraviti. Uistinu, u Allaha je nagrada velika.« (9:20-22)

»One koji se isele Allaha radi, nakon što su bili pro­gonjeni, Mi ćemo još na ovom svijetu na lijepo mjesto smjestiti; a nagrada na onom svijetu biće još veća — kad bi oni samo znali! (16:41)

»Stvoritelj Gospodar tvoj će onima koji se isele, na­kon što su zlostavljani bili, pa se onda budu borili i sve strpljivo podnosili, — Stvoritelj Gospodar tvoj će im, po­slije toga, doista oprostiti i samilostan biti na dan u kome će se svaki čovjek samo o sebi brinuti, i u kome će se svakom čovjeku za djela njegova puna nagrada ili kazna dati, nepravda im se neće učiniti!« (16:100-111)

»Allah će zaista lijepo nagraditi one koji su svoj rodni kraj napustili da bi se na Allahovu putu borili, pa zatim poginuli ili umrli — jer Allah najbolje nagrađuje; On će ih u mjesto u kojem će oni biti zadovoljni uvesti! — A Allah sve zna i blag je.«(22:58-59)

»Zaista onaj koji ti je naredio da ga (Kur'an) objaviš vratit će te u mjesto povratka.« (28:85)

Ovaj ajet je objavljen Božjem Poslaniku kad je iz Mekke krenuo i zaputio se u Medinu. Ovim se ajetom Božjem Poslaniku predskazuje da će se ponovo vratiti u Mekku.

 

     SMISAO l ZNAČAJ HIDŽRE

Hidžra je događaj koji je izmijenio tok istorije islama i znači puni procvat islamske misli.

Hidžra nije bježanje pred opasnostima, nego traženje druge, plodnije i pogodnije sredine za ši­renje i razvoj islama i muslimana.

Hidžra predstavlja vrhunsku žrtvu, koju čovjek može podnijeti (ostavljajući imetak, porodicu i rod­binu), da bi otišao braći, koja su mu bliža po srcu, duši i uvjerenju.

Hidžra je razdvojila istinu od neistine.

Džihad, kao sastavni i nerazdvojivi dio imana, je jedna od glavnih poruka hidžre.

Hidžra je najjača inspiracija i podstrek iskrenim muminima.

Smisao hidžre bi trebalo da bude i smisao na­šeg života.

Hidžra znači početak šire primjene islamskih principa u socijalnom i kulturnom životu naroda.

Hidžra je izbjeglištvo pred tiranijom i nasiljem.

Hidžra je velika socijalna i duhovna revolucija.

Hidžra je krupna prekretnica u razvitku čovje­čanstva, koja se odigrala voljom Svemogućeg Bo­ga. Zato je Alejhiselam odgovorio ashabima, kad su ga pitali: koja je Hidžra najbolja, — »ona koja vodi Božjem zadovoljstvu.«

Hidžru čini svatko od nas tko napušta zlo i usaglašava svoj život za Božjim zakonima.

Hidžra znači napuštanje onog što Allah dž. š. ne voli, a istovremeno i napor ka onom što Njemu čini zadovoljstvo.

Koliko je veliki taj događaj, vidi se već i po tome što je on uzet za početak islamske ere.

Hidžret je predstavljao prekretnicu u životu prvih muslimana. Od tog događaja, islam više nije bio slab i nejak, on je postao stabilan i učvrstio svoje temelje.

Prva razrada islamske misli i njena praktična pri­mjena počinje sa Hidžretom.

Hidžra nosi u sebi misao kretanja, akcije, pro­mjene i obnove, nosi misao oživotvorenja islamske misli u svakom istorijskom trenutku.

Hidžra nam govori da se ništa samo od sebe, bez žrtava, truda i dobro smišljenih i proučenih pla­nova i metoda, ne postiže i ne ostvaruje.

Hidžra je moralni i duhovni pojam koji u psiholo­giji razvitka islama označava sazrijevanje vjerskih uvjerenja, produbljenu ideju zajedništva, čovječ­nosti i pravde.

Hidžra je velika prekretnica u istoriji islama, jer poslije nje Muslimani osnivaju samostalnu zajedni­cu i rade na organizovanju prve islamske države u Medini.

Hidžra znači krajnje predanje Božjoj Istini u ko­joj su sagorijevali prvi muslimani.

Da nije bilo Hidžre ne bi bilo ni Bedra, a ni gran­diozne islamske civilizacije.

Hidžra je veliki događaj u širenju islama.

Hidžra znači napuštanje zla, grijeha i borbu pro­tiv moralnih poroka i društvenih bolesti.

Hidžra predstavlja moralnu snagu, svijest i oda­nost istini i plemenitoj ideji, te samoprijegor i po­žrtvovanost za tu uzvišenu ideju. To je bio temelj i garancija svih budućih uspjeha i pobjeda, koje su iskreni sljedbenici prave vjere doživjeli.

Pobjeda ljudskog duha nad materijom — to je suština Hidžre.

Da nije bilo Hidžre, ne bi se mogla formirati nova zajednica.

Hidžra je čas kad je broj muslimana počeo rasti i danas dostigao gotovo milijardu. To je čas kad je svjetlo islama navijestilo svoje prelaženje preko granica Arabije i do danas nije ostavilo ni jednog kontinenta a da ga nije obasjalo.

Od Hidžre muslimani prvi put stupaju u život kao jedna jaka zajednica i o njoj se kroz kratko vri­jeme počelo na svim stranama svijeta ozbiljno vo­diti računa.

Konstituisanje muslimana u Zajednicu, nakon Hidžre, predstavlja njihovo zakoračenje u istoriju i uspostavljanje okvira za nastanak jednog impozantnog društvenog i duhovnog sistema.

Izraz »Hidžra« je teško prevesti, jer se ne radi o običnoj već o ideološkoj seobi.

»Onima koji neće da vjeruju doista je svejedno opominjao ih ti ili ih ne opominjao — oni neće vje­rovati« (2:6). I kao rezultat takvog stanja, uslijedila je odluka Hidžre.

Hidžretska era počinje 1. muharrema 622. godi­ne. Od toga vremena počinje nov period ne samo u istoriji islama nego i u istoriji čitavog čovječan­stva.

 

     POUKE IZ HIDŽRE

  Opći interesi imaju prednost pred pojedinač­nim interesima.

  Muslimani moraju živjeti kao prava braća.

   Muslimani moraju jedan drugog nesebično pomagati i voljeti se samo radi Allaha dž.š.

  Uvijek se čvrsto pouzdavati u Allaha, dž. š. , kao što su se pouzdavali i prvi muslimani, pošteno raditi, strpljivo podnositi sve životne tegobe, miriti zavađene, dijeliti od svog imetka onima kojima je to potrebno, boriti se protiv svih zala i u svemu po­stupati prema načelima Časnog Kur'ana i Sunneta Resulullahova u skladu s kur'anskom više puta po­novljenom porukom:

»Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslani­ku!«

 

     KALENDAR

U jednom predanju se kaže, da je h. Omer pri­mio iz neke pokrajine izvještaj u kome se govorilo o nekom događaju u mjesecu šabanu. Kako stvar nije bila jasna, na koji se šaban odnosi, to je dalo povoda, da se stavi na dnevni red pitanje kalenda­ra.

U Alejhisselamovom životu isticala su se četiri događaja, od kojih je svaki mogao biti uzet za po­četak islamske ere. Ta četiri velika trenutka su: Alejhisselamovo rođenje, prva objava, Hidžret i Po­slanikova smrt.

Hareti Alija istupa sa prijedlogom, da se Hidžret uzme za početak islamske ere. Obrazlažući svoj prijedlog, reče:

»Hidžret je rastavio istinu od laži. On je doprinio, da islam zasja punim sjajem!«

Ovaj prijedlog dopao se Hazreti Omeru, a i dru­gima, pa su ga odmah prihvatili.

Svi narodi, od početka svijeta, označavali su, a i danas označavaju, dane svoje povijesti. Stari Grci brojili su godine od prve olimpijade, Rimljani od os­nivanja Rima, Židovi od stvaranja svijeta, kršćani od Isaova rođenja, a muslimani od Muhamedovog a. s. seljenja iz Mekke u Medinu.

Neke godine Muhamedovog a. s. poslanstva na­zvane su prema važnijim događajima. Tako, npr., godinom smrti Ebu Taliba i hazreti Hatidže prozvana je »godinom žalosti«, prva godina po Hidžri »go­dinom dozvole za oružanu odbranu«, osma godina po Hidžri »godinom osvojenja«, jer je te godine os­vojena Mekka, deveta godina »godinom izaslan­stva«, a deseta »oprosnom godinom«, jer se te go­dine Božji Poslanik oprostio u Mekki sa ashabima i navijestio da će se za kratko vrijeme preseliti na drugi svijet.

Stupajući u novu 1401. godinu treba da svi do­nesemo jedan veliki zavjet, da ćemo služiti istina­ma islama, da ćemo slijediti odredbe njegove i da ćemo se boriti za napredak islamskih ideja.

Islamski svijet, naročito u novije doba, počeo je proslavljati hidžretsku Novu godinu. To je zaista li­jep običaj, jer je taj dan jedan od najvećih u istoriji islama.

(Islamska misao, III/1981, 25, 24-30)




Kommentare zu dieser Seite:
Kommentar von coosseinvoins( angelaresselh1962google.com ), 15.01.2013 um 15:38 (UTC):
We evaluated gait parameters and the overall performance from the shoe lifts
shoe lifts

Kommentar von coosseinvoins( andrewvoewere1973google.com ), 14.01.2013 um 08:31 (UTC):
heel Lifts do appear to become mirroring Apple's achievement though, sales have rocketed and a fast glance at Goggle's search results show that there's a rigorous and competitive aura surrounding the soon to be infamous height increase product, Steve Jobs could be impressed there is no doubt
shoe lifts



Kommentar zu dieser Seite hinzufügen:
Dein Name:
Deine E-Mail-Adresse:
Deine Homepage:
Deine Nachricht:
 
   
Werbung  
   
 
  "Allah nece izmijeniti situaciju jednog naroda
dok taj narod ne izmijeni sebe"(Kuran)
 
 
  Bajramsko sijelo ,26.09.2009 Baumheide.Bielefeld,19sati
Gosti;Seki Bihorac-Izvodac narodne muzike
Muaz Borogovaz-Najpoznatiji izvodac sevdalinki sa sa
Sazom
 
1 Besucher (15 Hits)
=> Willst du auch eine kostenlose Homepage? Dann klicke hier! <=