Potreba aktivnog sudjelovanja u javnom životu

(Autor: Reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić)
Sarajevo, Gazi Husrevbegova džamija, 23. džumade-l-ula, 1423. h. god. /12. august, 2002.

Draga braćo i sestre,

Duhovni i materijalni život jednog naroda, to su ljudi i stvari, stvari i ljudi. Drugim riječima, narod koji nema ljude koji nose, prenose i razvijaju njegov duhovni život, beživotan je, i, dakako, narod koji ne posjeduje stvari kojima se održava i razvija njegov materijalni život, bezmoćan je.
Kakve ljude i koje stvari treba da ima jedan narod da bi bio životan, odnosno da bi bio moćan? Možda je bolje pitati, kave ljude i koje stvari jedan narod ne treba da ima kako bi bio i životan i moćan? Ili je najbolje da razumijemo razliku između pozitivnog i negativnog karaktera, te razliku između korisne i štetne funkcije, da bismo mogli prepoznati pravu snagu duha kod ljudi i pravu svrhu materije kod stvari.
O duhovnom stanju ljudi mislimo na način da je neko moralan ili nemoralan, pošten ili nepošten, iskren ili neiskren, hrabar ili kukavica, marljiv ili lijenčina, mudar ili glup, učen ili neznalica, širokogrudan ili uskogrudan, pouzdan ili nepouzdan, dobroćudan ili zloćudan, vješt ili nevješt, patriota ili izdajnik. O stvarima kažemo da su korisne ili štetne, nužne ili suvišne, upotrebljive ili neupotrebljive, naše ili tuđe, čiste ili prljave, lijepe ili ružne, dobre ili opasne po život.

Zadatak svake vjere, posebno islama, je da kod ljudi, kao pojedinaca, razvija pozitivnu snagu duha - moralnost, poštenje, iskrenost, hrabrost, marljivost, mudrost, učenost, širokogrudnost, pouzdanost, dobroćudnost, vještinu i patriotizam - kako bi osobnom vjerom, znanjem i osobnim primjerom mogli utjecati na opći razvitak pozitivnog duha u narodu.
Jer, nešto mora biti prvo osobno, pa tek onda postati kolektivno. U životu je rijetko kada obrnuti proces, jer se ne može ostvariti neosobni život osim kroz osobni. Posljednji Allahov Poslanik je morao osobno vjerovati da je Allahov Poslanik da bi, zatim, to njegovo osobno uvjerenje i znanje moglo postati opća vjera i opće znanje, tj. kolektivna svijest Ummeta.

Jer, sve što čovjek radi ovisi o nekoj vrsti vjerovanja. Mi govorimo ili radimo na određeni način zato što mislimo da je to što govorimo i to što radimo bolje od drugog govora i djela. To se, dakako, odnosi i na stvari koje su odraz vjerovanja i znanja jednog naroda u njegovom materijalnom životu. Stoga je jasno da će pozitivni duh u ljudima proizvoditi stvari koje su korisne, nužne, upotrebljive, čiste, lijepe, dobre, a ne opasne po život. Prema tome, izgled kuća, džamija, crkava, sinagoga, škola, ulica, puteva, rijeka, šuma, te funkcija države je odraz duha, tj. vjerovanja i znanja jednog naroda ili jednog društva.
I zato nije teško zaključiti da u narodu ili društvu u kojem se mnogo više čuju negativni atributi o ljudima - nemoralan, nepošten, neiskren, kukavica, glup, neznalica, uskogrudan, nepouzdan, zloćudan, nevješt i izdajnik - nešto nije u redu, odnosno osobni duh ljudi koji oblikuju javni ili kolektivni moral i znanje kod naroda i duštva nije zdrav.

Otuda i stvari koje treba da služe narodu i društvu radi njihovog materijalnog života izgledaju više štetne nego korisne, više suvišne nego nužne, više neupotrebljive nego upotrebljive, više prljave nego čiste, više ružne nego lijepe, više tuđe nego svoje, više opasne nego dobre za život. Jer, u tom jednom haosu duha, riječi izgube značenje, a kad riječi izgube značenje, narod ili društvo gubi svoju slobodu.
Jesmo li mi kao narod, dakle kao muslimani, u haosu svog vlastitog duha, pa ne možemo u sebi prepoznati jasnoću osobnog uvjerenja i znanja, pa tako ni kolektivnog pravca u budućnost? Ili smo pristali da nas se uvuče u glib moralnog haosa društva u kojem živimo? Kolika je naša odgovornost, da ne kažem opasnost, ako ništa ne činimo da ustanovimo vjeru u sebi samima i da uvećamo znanje o sebi i svojoj okolini? Jesmo li se umorili od povijesti i zasitili politike i zbog toga više ne učimo iz povijesti i ne pratimo javni život u našem duštvu, jer nam se čini da smo pred zubarom koji više ne proučava liječenje korijena zuba, već samo čupa zub zato što je otkriveno da se od mrtvog zuba može oboljeti od reumatizma u zglobovima?
Ne, mi se ne smijemo umoriti od čitanja povijesti, jer iako živimo idući unaprijed, mi možemo misliti samo vraćajući se unazad i razumijevajući, tako, svoje mjesto i položaj u svijetu. Ne smijemo reći niti da smo se zasitili politike ili aktivnog sudjelovanja u javnom životu, jer to bi, doista, značilo da smo kao narod "mrtvi zub" u tijelu bosanskog društva. Naravno, zub koji je u korijenu obolio treba izvaditi. No, problem je što nam nadriliječnici-zubari čupaju zdrave zube iz vlastitog tijela, a balzamiraju istrošenu i natruhlu pamet koja prijeti da postane epidemija - zarazna bolest koja se može proširiti po cijelome tijelu naroda i društva.

Braćo i sestre, ne samo da imamo pravo, već i svetu obavezu da se suočimo sa tom pošasti i da joj se suprotstavimo prije nego ona ovlada našim duhom i našim tijelom. Vjerujem u snagu našeg pozitivnog duha koji je sposoban da prepozna vrijednost moralnih, iskrenih, hrabrih, pouzdanih, poštenih, marljivih, učenih, širokogrudih i ljudi patriota koji znaju šta znači duhovni i materijalni život jednog naroda izražen u njegovim ljudima i stvarima. A Uzvišeni Allah je sa iskrenim , Allah je sa strpljivim , Allah je sa pouzdanim, Allah je sa dobroćudnim.
Svemoćni Allahu, pomozi nam da budemo pouzdani u Tebe, pouzdani u sebe i svoju vjeru i domovinu. Amin!